OBAMA I BLOKADA

 

Juče sam pomenuo komičan ugao „Deklaracije o obavezama iz Puerto Espanje”.

Danas možemo da pomenemo dramatičan ugao. Nadam se da se naši prijatelji neće uvrediti. Između dokumenta koji nam je stigao kao nacrt koji  su podneli domaćini Samita i onoga koji je definitivno objavljen bilo je razlika.  U  žurbi, u poslednjem momentu, nije bilo vremena ni za šta. O nekim tačkama je diskutovano na dugim sastancima u nedeljama koje su prethodile skupu. U poslednjem trenutku su predlozi, kao onaj koji je podnela delegacija Bolivije, još više iskomplikovali sliku. Bio je uključen kao  nota u dokument i izražavao je sledeće:

«Bolivija smatra da razvoj politika i šema saradnje koje imaju za cilj širenje biogoriva u Zapadnoj hemisferi mogu da pogode i utiču na raspoloživost hrane i povećanje njenih cena,  rast  gubitka šume i seobu stanovništva zbog traženja zemljišta, i kao posledica da se odraze na porast prehrambene krize, pogađajući direktno osobe sa niskim primanjima, naročito najsiromašnije privrede zemalja u razvoju. Bolivijska vlada, istovremeno sa priznavanjem potrebe traženja iskorišćavanja alternativnih izvora energije koji bi bili prijateljski prema prirodi, kao što su geotermička i solarna energija, energija vetra i mala i srednja hidroelekritična postrojenja, predlaže alternativnu viziju zasnovanu na dobrom i harmoničnom životu sa prirodom, radi razvoja javih politika koje bi  išle ka unapređenju sigurnih alternativnih energija koje bi garantovale očuvanje planete, naše «majke zemlje».

Imajte u vidu, kada analizirate ovu bolivijsku notu, da su SAD i Brazil dva najveća proizvođača biogoriva u svetu, čemu se protivi rastući broj ljudi na planeti, čiji je otpor rastao od mračnih dana Džordža V.Buša.

Obamini savetnici su na Internetu, na engleskom, objavili svoju verziju intervjua predsednika SAD sa novinarima u Puertu Espanji. U određenom trenutku je potvrdio:

«Nešto mi se učinilo zanimljivim – a to sam saznao na najapstraktniji način, ali je bilo zanimljivo u specifičnim okvirima – a to je da saslušam ove lidere kada su govorili o Kubi, na poseban način, u vezi hiljada lekara sa Kube koji su posejani po čitavom regionu,  a od kojih te zemlje imaju veliku zavisnost. I to je podsetnik za nas u SAD da ako je naša jedina zajednička akcija sa mnogima od ovih zemalja borba protiv droge, ako je naša jedina  zajednička akcija vojna, onda je moguće da ne razvijamo veze koje bi vremenom mogle da povećaju  naš uticaj i da imaju korisnog efekta kada budemo imali potrebu da politika od našeg interesa napreduje u regionu.

«Mislim da je zbog toga toliko važno da zbog naše  zajedničke akcije ne samo ovde u hemisferi, nego i u čitavom svetu priznamo je da naša vojna moć samo jedan deo naše moći i da moramo da koristimo našu diplomatiju i pomoć za razvoj na inteligentniji način,  tako da bi narodi mogli da vide konkretne i praktične boljitke u životu običnih ljudi na osnovu spoljne politike SAD».

Novinar Džejk: «Hvala gospodine predsedniče. Vi ste ovde čuli mnoge lidere Latinske Amerike koji bi želeli da SAD ukinu embargo Kubi. Vi ste rekli da je to važan uticaj koji ne treba ukloniti, ali ste 2004 g.  zaista podržali ukidanje blokade. Rekli se da nije uspeo da podigne životni standard, da je pritisnuo nevine i da je došao čas da priznamo da je posebno ta politika propala. Pitam se šta je učinilo  da promenite mišljenje u odnosu na embargo.»

Predsednik: «Pa, dobro, 2004 g. mi izgleda hiljadama godina pozadi. Šta sam ja radio 2004 g.»?

Novinar Džejk: «Kandidovali ste se za Senat.»

Predsednik: «... činjenica da je Raul Kastro rekao da je spreman da njegova Vlada razgovara sa našom ne samo o ukidanju embarga nego i o drugim temama kao što su ljudska prava, politički zatvorenici, to je znak napretka.

«... Ima nekih stvari koje bi kubanska vlada mogla da učini. Oni bi mogli da oslobode političke zatvorenike; mogli bi da smanje   namet na doznake u odnosu na politiku koju smo primenili da dozvolimo porodicama Kubano-amerikanaca da šalju doznake, jer Kuba nameće ogroman namet i  iz toga izvlače ogromnu dobit. To bi bio primer saradnje gde bi obe vlade radile na pomoći kubanskim porodicama i podizanju životnog standarda na Kubi.»

Bez sumnje je predsednik loše protumačio Raulovu izjavu.

Kada je predsednik Kube potvrdio da je spreman da razgovara o bilo kojoj temi sa predsednikom SAD, izneo je da se ne plaši da obuhvati bilo koju vrstu pitanja. To je dokaz hrabrosti i poverenja u principe Revolucije.  Niko ne treba da se iznenadi  ako bi govorio o   oslobađanu  osuđenih u martu 2003 g. i da ih sve pošalje u SAD, ako bi ta zemlja bila spremna da oslobodi Petoricu kubanskih antiterorističkih heroja. Oni su, kao što se već dogodilo sa plaćenicima sa Hirona, u službi jedne strane sile koja preti i blokira našu Otadžbinu.

S druge strane, formulacija da Kuba nameće «ogromne namete» i «stiče ogromnu  dobit» je pokušaj njegovih savetnika da poseju razdor i podele Kubance.  Sve zemlje naplaćuju određene cifre za transfere deviza. Ako su to dolari, iz više razloga treba to da učinimo, jer je to valuta države koja nas blokira. Nemaju svi Kubanci rođake u inostranstvu koji šalju doznake. Raspodela jednog relativno malog dela u korist onih kojima je najpotrebnija hrana, lekovi i druga dobra je apsolutno pravedna. Naša otadžbina nema privilegiju da pretvara u devize novčanice koje izlaze iz državne štamparije, koje su Kinezi više puta nazvali « valuta đubre», kao što  sam ponovio u više  navrata i što je bio jedan od razloga sadašnje ekonomske krize. Kojim novcem SAD spasavaju svoje banke i multinacionalne kompanije zadužujući istovremeno buduće generacije Amerikanaca? Da li je Obama spreman da razgovara o tim temama?

Danijel Ortega je to jasno rekao kada se setio svog prvog razgovora sa Karterom, koji danas opet ponavljam:

«Imao sam priliku da se susretnem sa predsednikom Karterom i kada mi je rekao da je sada, kada otišla Somozina tiranija, kada je nikaragvanski narod srušio tiraniju Somoza, bio čas da se Nikaragva promeni». Rekao sam mu: « Ne, Nikaragva ne mora da se menja, oni koji treba da se menjaju ste vi; Nikaragva nikada nije napala SAD; Nikaragva nikada nije minirala luke SAD; Nikaragva nije bacila ni jedan kamen  na američku naciju; Nikaragva nije nametala vlade Sjedinjenim Državama, vi ste ti koji  moraju da se promene, a ne Nikaragvanci.»

Na konferenciji za štampu i na završnim sastancima na Samitu, Obama je pokazao oholost. Takvom ponašanju američkog predsednika nisu bili strani podli stavovi nekih latinoameričkih rukovodilaca. Pre nekoliko dana sam rekao da će  se saznati sve ono što svako bude rekao, ili učinio na Samitu.

Kada je izjavio, odgovarajući Džejku, da su od 2004 g. do danas protekle hiljade godina, bio je površan. Zar treba da čekamo toliko godina da bi ukinuo blokadu? Nije je on izmislio, ali ju je usvojio isto kao i drugih 10 predsednika SAD. Tim putem mu se može proreći sigurna propast, kao i ona svih njegovih prethodnika.  To nije bio san Martina Lutera Kinga, čija će uloga u borbi za ljudska prava sve više obasjavati put američkog naroda.

Živimo u novim vremenima. Promene su neizbežne. Lideri prolaze, narodi ostaju. Ne treba čekati hiljade godina, osam će biti dovoljno da bi u još oklopljenijem autu,  još modernijem helikopteru i još usavršenijem avionu, drugi predsednik SAD, bez sumnje manje inteligentan, koji manje obećava i kome se svet manje divi nego Baraku Obami, preuzeo tu neslavnu dužnost.

Sutra ćemo imati više vesti o Samitu.

 

 

Fidel Kastro Ruz

21. april 2009 g.