MOJ SUSRET SA SELAJOM

 

Neki su pitali  kako je prošao susret sa Selajom koji je Komandant pomenuo u jučerašnjem razmišljanju od srede, 4. marta.

Video sam ga. Nisam imao drugog izbora. Izmislio sam vreme.

Obavezan sam da kažem što više u malo reči, ili da ne kažem ništa, a to ne mogu uvek.

Upravo sam govorio,  najkraće moguće, o Huanu Bošu, pohodu protiv Truhilja, dramatičnim epizodama čiji su protagonisti bili dominikanski revolucionari, žaleći se da prava istorija još nije napisana.

Danas rano sam primio drugo pismo novinarke Daili Sanćes Lemus, iz Informativnog sistema kubanske televizije, koja želi da napiše   realnu priču o Hoseu Ramonu Mehiji del Kastilju, Pićirilu. Traži mi podatke koje je veliki majstor kubanskog novinarstva, Giljermo Kabrera Alvares,  saznao od mene, u vezi toga ko je među revolucionarima bio jedan od najhrabrijih Dominikanaca u borbi protiv jenkijevskih invazionista.

Pisaću Daili da joj ispričam ono što  znam o njemu.

Da ne bih suviše produžavao ovo razmišljanje odgovoriću telegrafski na ono što se pita o susretu sa predsednikom Hondurasa.

Vrlo je mlad. «Samo 4 godine u čitavom mom životu mogu da budem predsednik Hondurasa. Pripadam Liberalnoj partiji; moja zemlja je veoma konzervativna, počevši od same partije čiji sam član». Pišem njegove reči skoro doslovno, kako sam ih shvatio. Bilo kakva greška je isključivo moja odgovornost.

To lideru jedne zemlje ne ostavlja ni jednu sekundu  u traženju efikasne države kakva je bilo kom društvu danas potrebna više nego ikad, zaključio sam.

Bez sumnje je dobar čovek, sa jakom dozom tradicije i iznenađujuće inteligencije. Njegov glas za govornicom grmi, a u ličnom razgovor je diskretan i u familijarnom tonu.

Njegova društvena klasa potiče od prvih Španaca koji su naselili srce stare civilizacije Maja. Kao i na svim ostalim osvojenim teritorijama sa svojim konjima i čeličnim mačevima su zaposeli zemlju.

Porodice su vekovima prenosile vlasništvo. Kada je došao čas za nezavisnost Iberoamerike, činili su oligarhije koje su bile gospodari novih nezavisnih zemalja.

Istorijski smer u Centralnoj Americi je bi određen tada nedavno rođenim jenkijevskim imperijalizmom koji je pokušao da se direktno domogne njenih teritorija.

Iz borbe za odbranu suverenitete su nikle izuzetne istorijske ličnosti.

Fransisko Morasan, legendarna centralnoamerička ličnost, bio je honduraškog porekla i popeo se do predsedništva država regiona. Vladao je 10 godina. Selaja ga definiše kao čoveka iz naroda koji nije mogao da studira na univerzitetu, ali je bio obdaren izuzetnom inteligencijom koja je simbolisala borbu njihovih naroda.

Među tim državama je bila i Kostarika. Tamo ga je, međutim, izdala najtrulija desnica koja je  orkestrirala državni udar i ubila Morasona. Selaja je obećao da će mi poslati knjige koje ilustruju istoriju ovog jedinstvenog heroja Centralne Amerike.

Selaja, kao i ostali iz njegovog društvenog staleža,  obrazovao se u verskim školama. Ako su meni, u veoma različitim uslovima, pripala braća iz «La Salje» i Jezuiti,  njega su poslali u Red Salesianaca.

Kao potomka jedne porodice starog kova, vaspitali su ga u hrišćanskoj veri,  koja predstavlja osnovu njegovih današnjih osećanja. Kao i Ugo Ćaves, pronašao je izvor inspiracije u idejama Hrista koje hrane njegov pojam pravde; ne mogu ga optužiti da je Marksista ili komunista.

Ipak, mi kaže: «Kada sam prvi put putovao na Kubu, tek je bio započeo moj period vlasti,  tretirali su me kao najgoreg neprijatelja. Nisu mi opraštali što sam molio Kubu za oproštaj zato što je Honduras bio zemlja za  obuku invazionista. Vlada SAD je smatrala da sam, zbog takvog ponašanja, trebao da budem, uništen.»

Za Selaju, «kapitalistički sistem je najodvratniji koncept pravde kome ljudsko biće može da pribegne.»

Pitao sam ga za površinu Hondurasa. «Oko 112 hiljada kvadratnih kilometara», odgovorio je. Kuba ima skoro isto, prokomentarisao sam.

Od toga, koliko ima borove šume, ponovo sam pitao? Izveo je računicu: «50 hiljada», rekao mi je.  Koliko borova po hektaru? «Hiljadu borova». Koliko kubnih metara po boru? «Jedan i po, po konzervativnom proračunu». Znači proizvodite oko 1.500 m2 po hektaru. Koliko plaćate? «Oko dvesta pezosa». To znači da dobijate tek 300 miliona dolara godišnje. Nije dovoljno skoro ni da se pokriju troškovi. Zašto sirovine treba izvoziti neobrađene? Oni su početkom prošlog veka izvozili kuće u delovima, po visokim cenama. Moj otac je kupio jednu od njih u kojoj je živela naša porodica.

Selaja je čovek koji duboko preživljava zloupotrebe imperije.

«Mi smo proizvođači kafe. Prinos se povećava iz godine u godinu». Koliko te kafe industrijski prerađujete? «Ni 10%, odgovorio je». To je istinska zloupotreba, rekao sam mu! «Oni posle naplate prženu kafu desetine puta skuplje.»

U jednom trenutku razgovora mi je ispričao da su oni subvencionisali svoju poljoprivredu, a posle prodavali jeftinije žitarice, smanjujući  prihod honduraških poljoprivrednika koji gube tržišta. Naveo je primer kukuruza koji su Maje koristile kao osnovni prehrambeni  izvor.  Danas čak ni seoski sektor ne bi mogao da živi od te kulture.

Kroz njegovu misao je mogla da se zapazi duboka averzija prema ekonomskom sistemu SAD.

Odjednom se sa ponosom seća kulture naroda Maja. Priča mi da su godine te kulture bile tačnije nego godine zapadnog hrišćanstva. «Današnji svet koristi decimalni sistem, Maje su imale duodecimalni. Dva puta tačniji.» Zaista sam prvi put životu čuo taj detalj. Prednost korišćenja  dva plus nula umesto jedan plus nula.  Sam sam sebi obećao da  ću se bolje informisati o toj temi.

U tom trenutku Selaja je izneo svoj entuzijazam zato što Honduras ima jedno mesto kao što je Kopan gde se čuvaju najčistiji ostatci kulture Maja, njihovi kameni simboli, skulpture jedinstvene umetnosti.  U tom trenutku je  njemu prevladao mentalitet državnika, koji razmišlja u ekonomskim okvirima. «Već pola miliona turista svake godine posećuje Honduras. Mnogi Amerikanci dolaze zainteresovani za tu kulturu i autentičnost tih istorijskih relikvija.»

Odjednom, spušta glas i poverava mi: «loše je što Maje nisu poznavale metale, živeli su u kamenom dobu, zato su nas osvojili», tužno mi je rekao.

Nisam znao da je 19. jula 1980 g., dok  sam govorio pred mnoštvom Nikaragvanaca i Centroamerikanaca, na trgu Sandina, jedan honduraški mladić od 17 godina  i budući predsednik Hondurasa bio među njima.

Takav je čovek sa kojim sam se sastao.

 

Fidel Kastro Rus

5. mart 2009 g.