JEDINI BIVŠI AMERIČKI PREDSEDNIK KOGA SAM UPOZNAO

 

Karter je bio jedini bivši predsednik SAD koga sam imao čast da upoznam, izuzev Niksona,  dok to još nije bio.

Posetio sam Vašington da bih učestvovao na jednoj konferenciji za štampu koja je za mene značila težak izazov zbog pitanja koja bi mi iskusni reporteri postavili. Predsednik je preporučio Niksonu da me pozove na razgovor u njegovu kancelariju. Bio je prevrtljiv i licemeran.  Izašao je iz svoje kancelarije sa idejom da preporuči uništenje Revolucije na Kubi.

Na njegov savet, Ajzenhauer je bio autor prvih planova za moju fizičku eliminaciju, kampanju terora protiv Kube i plaćeničku invaziju na Hiron.

U 1959 g. je počela podmukla  priča koju je 18 godina kasnije predsednik Karter nastojao da ispravi.

Upoznao sam ga, ili bolje rečeno procenio kao čoveka religiozne etike, na osnovu jednog dugog intervjua u kome su mu izneli teške teme, koje je obuhvatio sa iskrenošću i skromnošću.  U to vreme su postojale jake tenzije između Paname i SAD. Omar Torihos, lider te zemlje, bio je pošten oficir, nacionalista i patriota.  Kuba je mogla da ga ubedi da u svojoj borbi za povratak teritorije Kanala koji je, kao oštar nož delio na dva njegovu otadžbinu, ne prihvati ekstremne stavove. Možda je zbog  toga mogla da izbegne  kupanje u krvi mala nacija, koja je kasnije bila narodu SAD  i svetu predstavljena kao agresor.

Kasnije i ne govoreći ni sa kim u SAD, mogao sam da mu proreknem da bi Karter možda bio jedini predsednik te zemlje sa kojim je mogao da se  postigne častan sporazum, bez prolivanja kapi krvi.

Nije prošlo mnogo vremena pre nego što je Vašington potpisao sporazum između SAD i Paname, u prisustvu drugih šefova država,  isključujući, naravno, Kubu.

Pominjem taj događaj jer je sam Omar, kada je posetio našu zemlju, pričao o naporima koje je Kuba ostvarila u tom pravcu.

Kao predsednik SAD dogovorio je sa Kubom stvaranje jedne Interesne kancelarije u Havani i druge u Vašingtonu, Time smo uštedeli veliki broj diplomatskih formalnosti i papira koji su izluđivali krutu i  veoma preciznu švajcarsku diplomatiju.  Zadržavanje ogromne zgrade u bivšoj ambasadi SAD u Havani bilo je već po sebi podvig Švajcarske.

Još nešto: Karter je diskutovao sa Kubom o značajnim pitanjima kao što su granice teritorijalnih voda i o pravima svake strane, upotrebi energetskih resursa u odgovarajućim vodama pod jurisdikcijom Meksika, Kube i SAD, kao i ribarskih resursa i drugim neizbežnim tačkama. Nisu svi sporazumi bili u korist Kube. Naša, već stvorena ribarska flota  je radila u međunarodnim vodama i lovila, kako je bilo utvrđeno, na 12 milja od obala Kanade, SAD i Meksika. Međutim, iz solidarnosti, Kuba je podržala Čile, Peru i ostale zemlje Latinske Amerike u njihovom pravu da koriste ribarske resurse sa njihovih odgovarajućih platformi.  Krajnji rezultat je bio da su naši moderni i skupi ribarski brodovi prestali da rade u tim vodama,  kada je ta bitka najzad dobijena.  Zahtevi koje su postavile vlasti SAD na bogatim platformama  gde su lovili naši brodovi u blizini obala te zemlje i druga ograničenja u svetlu novog prava, su bili takvi da su postali neisplativi.

Kada je Karter stupio  na predsednički položaj svoje zemlje protekle su mnoge godine agresije, terorizma i blokade protiv naroda Kube. Naša solidarnost sa narodima Afrike i mnogim drugim siromašnim i nerazvijenim nacijama sveta nije mogla biti predmet pregovora sa vladom SAD. Niti bi smo otišli iz Angole, niti bi smo ukinuli već obećanu pomoć zemljama Afrike. Karter  nikada nije to ni zatražio, ali je očigledno da su mnogi u SAD  razmišljali na taj način.

Radi odbrane našeg suvereniteta nisu se samo sa SAD razvila duboka neslaganja, negi i sa SSSRom, koji je bio naš saveznik, kada je u svetlu Oktobarske krize, bez konsultacija sa našom, zemljom,  pregovarao sa njima o međusobno pogodnom sporazumu u kome su blokada, terorističke akcije i baza u Gvantanamu ostale nedirnute u zamenu za strategijske ustupke dve supersile. Nismo tražili jednostrane pogodnosti. Revolucionari koji tako rade ne preživljavaju svoje greške.

Pokoravanje međunarodnim normama nikada nije predstavljalo prepeku za Kubu i kao što smo mnogo puta rekli, mir je takođe neizbežan cilj Kubanske revolucije. Postoji mnogo načina saradnje između naroda sa različitim političkim konceptima.

Dokaz toga je borba protiv trgovine drogom, organizovanog kriminala i trgovine ljudima,  koja može da se proširi na mnoge oblike saradnje u borbi protiv epidemija, prirodnih katastrofa i drugih problema.

Revolucija nije nikad koristila terorizam protiv SAD.

Ta zemlja je izmislila otmicu aviona da bi zadala udarac Kubi. Ta akcija se, u jednom društvu sa toliko socijalnih konflikata, pretvorila u epidemiju.  Kako su to mogli da reše bez saradnje Kube? Mi smo usvojili stroge zakone za kažnjavanje odgovornih, ali je bilo beskorisno.  Na kraju smo doneli odluku da ih vraćamo u samim otetim avionima posle prethodnog upozorenja.

Na taj način je prvi avion koji smo vratili bio i poslednji otet u SAD, a to se upravo poklopilo sa Karterovim godinama.  O tome sam opširnije govorio. Ne tvrdim ništa ovo.

 

Posle Kartera, Regan je poveo prljavi rat protiv Nikaragve. Koristio je drogu da bi prihodima od nje izigrao zakone Kongresa i snabdevao oružjem kontrarevoluciju, minirao luke; njegova politika je koštala hiljade sandinističkih života, plus invalidi i ranjenici.

Buš otac je sproveo strašan pokolj u El Ćorilju da bi kaznio Panamu i izbrisao tragove Karterovog gesta.

Kada je  ovaj poslednji posetio Kubu, od 12. do 17. maja 2002 g.,  znao je da bi ovde bio lepo primljen; prisustvovao sam njegovom predavanju na Univerzitetu u Havani; pozvao sam ga na važnu bejzbol utakmicu – nacionalni sport Kube -,  meč reprezentacija Zapadnjaka i Istočnjaka na Latinoameričkom stadionu. Obojica smo bili  na bacanju prve lopte na šta je bio pozvan, bez ikakve pratnje, okruženi publikom od više od 50 hiljada ljudi na sedištima,  odlične mete za bilo kog strelca   unajmljenog od strane CIAe. Buš sin je već vladao u SAD. Želeo sam samo da pokažem Karteru kakvi su bili odnosi rukovodilaca zemlje sa narodom. Dostojanstveno je prihvatio poziv koji sam mu preneo kada smo stigli na stadion, da ubedi šefa svog  obezbeđenja da ga ostavi samog i tako je i učinio.

Ono što znam o šumarstvu u SAD, mi je objasnio Karter na večeri koju smo mu priredili poslednjeg dana:  kako se sadi, koje vrste, koliko im vremena treba da porastu, proizvodnji po hektaru, itd., itd., itd.

Primetio sam njegovu veru u kapitalistički sistem gde je odrastao i obrazovao se, što poštujem.

Dok je on vladao vremena su bila teška.  Pripalo mu je da se nosi sa posledicama ekonomske krize, ali je bio strog, nije zadužio buduće generacije. Njegov naslednik, Ronald Regan je sa obe ruke mogao da  spiska Karterove uštede.  Bio je filmski glumac i dobro je vladao telepromterom, ali  se nikada nije pitao odakle potiče novac.

Bivši predsednik, Džimi Karter, je juče izjavo za dnevnik „Folha de Sao Paolo”: „ Voleo bih da se (embargo) danas odmah okonča. Nema razloga da kubanski narod  i dalje pati”,  izneo je bivši predsednik koji danas upravlja jednom organizacijom za ljudska prava i ove nedelje je posetio Brazil da bi se sastao sa predsednikom Luisom Inasiom Lulom da Silvom.

„Prema Karteru, inicijative koje je do sada usvojio Obama da bio umanjio restrikcije  donete protiv ostrva, bile su manje hrabre nego što bi bilo poželjno.

„Mislim da Obamine inicijative nisu bile tako dobre kao one dva američka Kongresna doma, koji je danas korak ispred predsednika što se tiče Kube.

„Sledeći korak bi trebalo da bude neposredno ukidanje svih ograničenja za putovanja na ostrvo, ne samo za kubano-američke građane. To sam ja učinio kad sam bio predsednik, pre 30 godina.  Kraj blokade će odmah doći”, rekao  je bivši predsednik.

Karter je na kraju izneo da rezultati zavise i od kubanskih rukovodilaca. Tačno je, od nas i od svih Kubanaca koji su se borili i koji su spremni da se bore.

 

Fidel Kastro Ruz

7. maj 2009 g.