Govor drugog sekretara centralnog komiteta partije, prvog potpredsednika državnog i ministarskog saveta, ministra revolucionarnih oružanih snaga (ros) i generala vojske, Raula Kastra Rusa, na političkom skupu, vojnoj paradi i maršu borbenog naroda, povodom 50. godišnjice iskrcavanja ekspedicionara sa jahte «granma», dana revolucionarnih oružanih snaga i proslave 80. rođendana vrhovnog komandanta, Fidela Kastra Rusa, održan 2, decembra 2006 g. «godini energetske revolucije na kubi»

Drugarice i drugovi,

Jučerašnji, današnji i borci zauvek,

Pozdravljamo prisustvo nerazdvojnih prijatelja Kubanske revolucije koji su nam pružali svoju preko potrebnu podršku tokom 50 godina ove duge borbe za suverenitet i slobodu. Želim da među njima pomenem predstavnike Fondacije Guajasamin i rođake tog velikog ekvadorskog prijatelja i slikara, koji su osmislili plemeniti gest da prirede proslavu 80. rođendana drugu Fidelu, povod koji je okupio u Havani šefove država ili vlada, kao i druge visoke dostojanstvenike i ličnosti iz političkog i kulturnog života različitih zemalja, kojima zahvaljujemo u ime našeg naroda na časti da su sa nama na ovoj tribini.

Osim toga ovde nas danas okuplja i proslava jednog dalekosežnog događaja iz naše istorije. Obeležavamo 50. Godišnjicu iskrcavanja sa «Granme», 2. decembra 1956 g., datuma koji obeležava nastanak Pobunjeničke vojske i njenog legitimnog naslednika: Revolucionarnih oružanih snaga.

Borbenom narodu, herojskom učesniku i legitimnoj podršci Oružanih snaga i njihovog osnivača i Vrhovnog komandanta, posvećena je ova vojna parada koja, po blokovima kako su nastupali, simboliše delove divne 138. godišnje istorije borbe kubanskog naroda za definitivnu nezavisnost, prvi: vojska «mambi» protiv kolonijalnog jarma, posle: pobunjenička vojska protiv neokolonijalne tiranije i sada: Revolucionarne oružane snage u odbrani Otadžbine, Revolucije i Socijalizma. Ista narodna vojska u tri različite istorijske etape.

Prilika je prigodna da se potvrdi puna važnost reči druga Fidela u Centralnom izveštaju za Prvi kongres partije, pre 31 godine, kada je izjavio:

«Pobunjenička vojska je bila duša Revolucije. Iz njenog pobedničkog oružja je izronila slobodna, lepa, snažna i nepobediva nova otadžbina. Njeni vojnici su potraživali krv koja je velikodušno bila prolivena u svim borbama za nezavisnost i svojom sopstvenom utemeljili socijalističku sadašnjost Kube. Oružje oteto od ugnjetača u epskoj borbi, predali su narodu i sa narodom se stopili da bi od tada i zauvek bili naoružani narod».

Dok «... još uvek nije postojala (...) Partija koja će nastati kasnije, Vojska je bila faktor kohezije i jedinstva čitavog naroda i garantovala vlast radnika i postojanje Revolucije...»

I «... kada je osnovana partija, avangarda naše radničke klase, simbol i sinteza ideala, težnji i istorije kubanske revolucije od slavnih dana Demahagve do danas, nastavljač dela Martijeve Revolucionarne partije i neustrašivih osnivača prve marskističko-lenjinističke partije» Kube, naša Vojska, u isto vreme naslednica heroizma i patriotske čistoće Oslobodilačke vojske i pobedonosni nastavljač njenih borbi, stavila je u njene ruke zastave Revolucije i od tog trenutka i zauvek bila njen najverniji, najdisciplinovaniji, najskromniji i najpostojaniji sledbenik». Do ovde su Fidelove reči.

Isto tako, u okviru 50. godišnjice ROS treba potvrditi monolitno jedinstvo Naroda, Vojske i Partije; to jedinstvo koje je ostavilo veoma duboke korene tokom godina koje su protekle od revolucionarne pobede, 1. januara 1959 g.; to jedinstvo koje je naše glavno strateško oružje, koje je jednom malom ostrvu omogućilo da opstane i pobedi tolike agresije imperijalizma i njegovih saveznika; to jedinstvo koje potkrepljuje internacionalističku vokaciju kubanskog naroda i koje objašnjava junaštvo njenih sinova u drugim zemljama sveta, sledeći Martijevu maksimu da je Otadžbina čovečanstvo.

Živimo u izuzetnom trenutku istorije. Mnogima se činilo da će pad socijalističkog bloka i raspad Sovjetskog Saveza predstavljati definitivni poraz međunarodnog revolucionarnog pokreta, neki su se usudili da nam sugerišu napuštanje ideala kojima su čitave generacije Kubanaca posvetile svoje živote, dok je američka vlada, sa karakterističnim oportunizmom, poslednjih godina započela jednu eskalaciju bez presedana neprijateljstva i agresivnosti prema Kubi, očekujući da ekonomski uguši zemlju i obori Revoluciju putem intenziviranja subverzivnog rada. U tom smislu je bilo veliko iznenađenje i frustracija za naše neprijatelje i još veće divljenje većine potlačenih kada smo pokazali primer čvrstine, staloženosti, zrelosti i poverenja u sebe same koje je pružio naš narod u poslednja 4 meseca.

Uprkos manipulacijama i pritiscima SAD i njenih saveznika, međunarodni ugled Kube je ojačao, dokaz toga je uspešna realizacija u ovoj prestonici XIV Samita-konferencije Pokreta nesvrstanih zemalja, septembra meseca, i još skorije, rekordna podrška u Generalnoj skupštini OUN rezoluciji osude američke blokade protiv naše zemlje.

U Latinskoj Americi je primena neoliberalnih recepata, koje su nametnule SAD i njeni evropski partneri, dovela kontinent u tužan položaj da bude region planete gde je najuvredljivije i najsramnije bogatstvo oligarhije tesno vezano za strani kapital, pred siromaštvom, nezdravim uslovima i neznanjem u kome živi većina stanovništva. Latinoamerički narodi su, u poslednje vreme, na progresivan način izrazili svoju indignaciju i gađenje pred politikom predaje i potčinjavanja imperiji tradicionalnih vlada i partija. Narodni i revolucionarni pokreti jačaju i uprkos multimilionerskih kampanja dezinformacija, ucena i besramnog mešanja Vašingtona, novi i iskusni lideri preuzimaju vođstvo svojih nacija.

Ekonomska aneksija Latinske Amerike od strane SAD preko ALKAe (Sporazum o slobodnoj trgovini) je propala, na njenom mestu za dobrobit obespravljenih masa nastaje integrativni projekat Bolivarske alternative za dve Amerike (ALBA), koju je predložio Predsednik i brat, Ugo Ćaves.

Nedavni događaji na međunarodnoj sceni svedoče o avanturističkoj politici sadašnje američke administracije. Narod te zemlje je u glasačkim kutijama 7. novembra pokazao svoje odbacivanje strategijskog koncepta preventivnog rata, upotrebe laži za opravdanje vojnih intervencija, korišćenje otmica i tajnih zatvora, kao dostojnu prezira legalizaciju metoda torture u takozvanom ratu protiv terorizma.

Posle 3 godine i 7 meseci od euforične i prenagljene izjave predsednika Buša, sa jednog nosača aviona, o «ispunjenoj misiji» u Iraku, u SAD i dalje stižu leševi mladih američkih vojnika, palih u jednom ratu motivisanom dominacijom nad energetskim resursima regiona. Niko se više ne usuđuje da prognozira njegov kraj. Vlada SAD se nalazi pred jednom raskrsnicom bez izlaza: s jedne strane shvata da ne može da produžava okupaciju zemlje, a istovremeno vidi da nema stvorene minimalne uslove da ga napusti uz obezbeđenje svojih interesa, dok nezaustavljivo raste broj mrtvih i invalida među stanovništvom, uvučenim u građanski rat kao posledicu anarhije i bezvlašća koje je stvorila američka invazija.

Neki u SAD sada predlažu jednostavno povlačenje iz haosa koji su sami stvorili. Ne znamo šta će u tom slučaju uraditi sa NATOom, koga su njegovi američki partneri uvukli u avganistanskom sukobu, koji takođe svaki dan postaje sve neukrotiviji i opasniji.

U očima čitavog sveta, takozvani «krstaški rat protiv terorizma» neumitno se kreće prema ponižavajućem porazu.

Američki narod će, isto kao što je uradio u Vjetnamu, okončati ove nepravedne i kriminalne ratove. Nadamo se da će vlasti SAD naučiti lekciju da rat nije rešenje rastućih problema planete; da proklamovanje prava da se neodgovorno napadne «60 ili više mračnih uglova» sveta, čak iako su već zaglibljeni u dvoma od njih, čini još složenijim i dubljim razlike sa ostalim zemljama; da moć zasnovana na zastrašivanju i teroru nikad neće prestati da bude jedna efemerna iluzija čije su strašne posledice vidljive po narode, uključujući i američki.

Ubeđeni smo da izlaz za goruće sukobe sa kojima se suočava čovečanstvo nije u ratovima, već u političkim rešenjima. Prilika je da ponovo iznesemo našu spremnost da za pregovaračkim stolom rešimo dugi spor između SAD i Kube, jasno, ako prihvate, kao što smo već govorili u drugim prilikama, naš uslov zemlje koja ne toleriše senke na svojoj nezavisnosti i na principima ravnopravnosti, reciprociteta, nemešanja i međusobnog poštovanja.

Dotle, posle skoro pola veka, spremni smo da strpljivo sačekamo trenutak kada će se nametnuti zdrav razum u ponašanju krugova moći u Vašingtonu.

Nezavisno od toga, nastavićemo da učvršćujemo vojnu neranjivost nacije na osnovu strategijskog koncepta Rata čitavog naroda, čije smo planiranje i uvođenje započeli pre 25 godina. Ta vrsta narodnog rata, kao što se već pokazalo u više navrata u savremenoj istoriji, jednostavno je nesavladiva.

Nastavićemo da podižemo borbenu gotovost i koheziju regularnih trupa i rezerve, teritorijalne milicije i trupa, proizvodnih i odbrambenih brigada i ostalih elemenata teritorijalnog mehanizma odbrane, uključujući partijske, vladine i državne strukture na svim nivoima. Nastavićemo da uređujemo prostor vojnih operacija, istovremeno sa razvojem komunikacija i modernizacijom borbenih sredstava, kao put za podizanje borbenih kvaliteta i da bi ih učinili odgovarajućim za upotrebu predviđenu u slučaju agresije.

Na isti način, nastavićemo da na svim frontovima jačamo važan rad koji nesebično obavljaju borci Ministarstva unutrašnjih poslova.

Sačuvaćemo po cenu koja bude bila potrebna slobodu kubanskog naroda i nezavisnost i suverenitet otadžbine.

Sa snagom koja proizilazi iz stogodišnjih borbi i sa patriotskim žarom koji karakteriše naš plemeniti i herojski narod, ujedinimo naše glasove u poviku:

Živeo Fidel!

Živela slobodna Kuba!